Dragi Čarlse,

Ovih dana se dogodilo toliko toga, da ne znam odakle bih počeo. Osećam se kao nekakva ženturača koja ima neizdrživu potrebu da tračari sa svojom najboljom drugaricom. Nekada sam, kao dete, vodio dnevnik o svojim mislima i osećanjima, a kada sam samo nekoliko meseci kasnije čitao svoja patetisanja, umirao sam od sramote. Verovao sam da sigurno neću postati pravi muškarac ukoliko ne prestanem da se trošim na sentimentalno-filozofske gluposti. Sve dnevnike sam uništio i naučio da sve zadržim duboko zakopano, osim kada si blizu. Kasnije mi je ta upornost u odbijanju da istresem činjenice i osećanja na videlo, pomogla da preživim.

U svakom slučaju, u proteklih par nedelja, žene su odnekud počele da gamižu nazad u moj život. Većina već davno ’’poništenih’’ (crvenim krstićem obeleženih u mojoj crnoj knjižici) i nekolicina novih, nesvesnih u šta se upuštaju. Pokušao sam da se postavim kao čovek, ali šta ću kad sam, izgleda, govno. Nije nikakva senzacija da je tajna u šikaniranju – što si gori, više jebeš. Problem je što me ni seks više ne motiviše. Nema izazova. Znam da ne postoji žena koju ne mogu da odvedem u krevet. Najgore je što većina muškaraca to može. Žene su danas, očajne. Gladne su i najmanje pažnje, razgovora, seksa koji se ne dešava samo da bi se udovoljilo partneru.. Razmišljam, ako ste se, ludače, meni vratile, šta li vam se usput dogodilo?!  Odjednom sam hteo da ih sve u isto vreme zagrlim i utešim, ali je ipak jednostavnije da ih pojebem. Kao da je njih pa briga kako je meni. Svaka samo želi da preživi dan.

Sedeo sam tako, razmišljao  koliko je sve to besmisleno i gledao u pauka kojeg mi je sada, već žao da ubijem. Ćutao sam. Držao sam ga na oku, zamišljen.

U jednom trenutku me je trgao sms. Srce mi je zamalo stalo. Irkinja!

Pogledao sam ponovo, jer je to bilo prosto nemoguće. Da, ipak je bila ona. Sve sam mogao da očekujem, (sve!), ali nju – ne. Voleo sam Jedinu, bio lud za raznim ženama, krvario kao klinac za Salinom, žalio za onima koje nisam osvojio, ali ona, ona me je otrovala. Uvukla se u sve moje organe i pore, u krv i dušu i trovala me bez griže savesti, bez šanse da taj otrov ikada potpuno izbacim iz sistema. Zbog nje sam radio najgluplje stvari, crkavao danonoćno izgubljen u očaju. Godinu dana, koliko je znalo da prođe dok je ne vidim ponovo, izgledalo je kao dve večnosti. Za to vreme sam više puta poželeo da se spalim, ne bi li o tome makar čula na vestima. Nikada me pre nje nisu privlačile takve žene, uvek sam preferirao pigment, ali ona mi je pomračila svest, iščašila logiku i omađijala me. Znao sam da pred njom stojim go i nemoćan, spreman na smrt, samo da je to poželela. Sećam se da sam gledao u njene oči – duboke i plave, bez ikakve šanse da saznam o čemu misli i da li me imalo voli, oči koje su me paralisale i pokretale, koje su u meni izazivale uvek istu misao: Ako sad umrem i ovo bude poslednje što ću videti, nije mi žao. Ne znam, možda sam je i voleo, mada mi ti nikad nisi poverovao. Pričao si mi da prava ljubav mora biti obostrana, osnovana, konstruktivna, a ne prepuna očaja, ludila i razorne strasti. Verovatno si bio u pravu, ali ja sada držim u ruci sve što je ostalo od nas, to malo teksta na displeju i više ne znam šta je istina dok čitam: U zemlji sam.